Temeljni dokument Odluka AVNOJ-a po kojoj je Sandžak imao ravnopravan status sa ostalim republikama NFR Jugoslavije

sandzak_zastavaDok svijet legalizira genocidnu tvorevinu RS, derogira antifašističke tekovine Sandžaka.Naime, u Odluci drugog zasjedanja AVNOJ-a Antifašističko vijeće Sandžaka, jednako je tretirano, kao i svih drugih republika buduće Jugoslavije. Dok u toj jedinstvenoj antifašističkoj povelji nema ni spomena Vojvodine i Kosova, na primjer.

Sandžak

Iz najosnovnih historiografskih podataka se uočava i činjenica koliko se današnji novi regionalni koncepti na Zapadnom Balkanu pokušavaju instalirati ignorirajući historijska iskustva, činjenice i prava naroda Sandžaka. Krucijalna nepravda koja se čini narodu Sandžaka je ignoriranje učešća u antifašističkom otporu NOB-u, što je izravno priznato AVNOJ-em, odnosno ignoriranje tretiranja genocida koji se desio tokom proteklog stoljeća u Sandžaku nad Bošnjacima.

Naime, u Odluci drugog zasjedanja AVNOJ-a Antifašističko vijeće Sandžaka, jednako je tretirano, kao i svih drugih republika buduće Jugoslavije. Dok u toj jedinstvenoj antifašističkoj povelji nema ni spomena Vojvodine i Kosova, na primjer.

Isto tako, od jedanaest genocida koji su izvršeni nad Bošnjacima tokom proteklog stoljeća, sedam ih se desilo u Sandžaku, među kojima je najveći bio u Polimlju tokom Drugog svjetskog rata.

Bez obzira na sve druge akte, historijske (međunarodne) sporazume, pa čak i aktivnosti iz postkomunističkog perioda kada se narod Sandžaka na referendumu izjasnio za autonomiju Snadžaka, s obzirom na licemjernu i marionetsku politiku te strana (SDA) te današnje uloge Sulejmana Ugljanina i Rasima Ljajića, te sporazuma Bošnjačke stranke i njenog lidera Rafeta Husovića, sa crnogorskom političkom elitom, prije referenduma o Nezavisnosti CG, nepravda koju čini međunarodna zajednica prema Sandžaku je najgnusniji čin zatiranja antifašističkih zasluga jednog evropskog naroda.

Paradoks je da ista ta međunarodna zajednica priznaje i legitimira pravo na postojanje jedne genocidne tvorevine Republike Srpske, dok derogira nasvjetlije anfašističke tekovine Sandžaku. Ne, ne treba se pozivati na svjetske historičare i eksperte međunarodnog prava, te sazivati vanredne znanstvene skupove da bi se dokazala ova teza. Dovoljno je samo iščitati najelementarnije historijske dokumente, poput Odluke sa drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Ili je možda vrijeme za to. Jer, toliko puta opetovana opredijeljenost kako nema izmjene AVNOJEVSKIH GRANICA, nakon disolucije Jugoslavije, morala je uzeti u obzir i prava naroda Sandžaka.

Ipak, najodgovornija je bošnjačka politika, odnosno političari. Kako oni koji su dogovarali i potpisali mirovni sporazum u Dejtonu, gdje nije tretiran i Sandžak, a još više oni koji koji su 2007. komformistički gledali na cijepanje zajednice Jugoslavije na Srbiju i Crnu goru. Treba izdvojiti samo 14 politčara, na čelu sa Harunom Hadžićem, koji su poslati na robiju zbog pokušaja odupiranja politikama koje ignoriraju nacionalna prava Bošnjaka. I to je sve što se u novijoj historiji dalo od žrtve za nacionalna prava Bošnjaka u Sandžaku. Dok su za odbranu Sandžaka, teritorijalno pa i administrativno, i slobodu njegovog naroda mnogi robijali i živote dali, poput Rifata Burdžovića Trše, Kasima Hadžića itd.

Narod Babuna

Prije dolaska Slavena, na ovim prostorima su dominantno bili prisutni Iliri. Mnogi geografski pojmovi, kao što su rijeka i planina Tara te Limska dolina, ilirskog su porijekla. Poslije dugog ratovanja i mnogih pobuna, Rimljani su savladali Ilire 9. godine n.e.

Rimljani su sandžačko područje podjelili u dvije municipije, jedna blizu Pljevalja, a druga vjerovatno negdje oko Plavskog jezera. Nakon Dioklecianovih reformi 297. godine, južni dio je izdvojen i postaje dio posebne provincije Prevalis.

U 7. vijeku dolinu Raške nastanjuje pleme Srbi, koji su bili politeisti. Pored Srba na ovim prostorima žive i ljudi bogumilske vjere za koje se ne zna kojem su narodu pripadali. Često su nazivani i Babunima. Srbi su ih tako nazivali, jer su doseljeni sa planine Babun iz Makedonije. Vrlo je važno spomenuti da je bogumilstvo u Bosnu i Hercegovinu prešlo sa teritorije Sandžaka.

A Bosna je, kada je njom vladao Tvrtko I Kotromanić, osvojila područje Sandžaka i Kralj Tvrtko I Kotromanić je bio i njegov kralj, i vjeruje se da su se tada stanovnici ovog područja počeli izjašnjavati kao Bošnjani.

Osmanlijski period

Poslije Kosovskog boja 1389. godine Osmanlijama je otvoren put osvajanja ka zapadu i sjeveru. Već 1392. godine Turci su osvojili Skoplje, a 1396. su osvojena mnoga mjesta u oblasti gdje će se kasnije osnovati grad Novi Pazar, kao što su Zvečan, Jeleč i Gluhavica. 1399. godine Pašajigit otvara pogranični prijelaz na Limu. Dugo vremena u oblasti današnjeg Sandžaka vladala je dvovlast Turaka i Srba. Osmanlije ove krajeve u potpunosti osvajaju 1455. godine.

Do osvajanja Bosne 1463. godine teritorija Sandžaka je bila krajište Osmanlijske Države sa kršćanskim zemljama. To je zapravo bila teritorija odakle se polazilo u dalja osvajanja. Kada je Sultan Mehmed Fatih sa svojim vezirom Mahmud-pašom osvojio Bosnu, odmah je osnovan Bosanski sandžak (liva), kome je priključena teritorija današnjeg Sandžaka. Ovaj potez Osmanlija dovoljno nam govori o povezanosti Bosne sa teritorijom Sandžaka i prije Turaka, jer Turci prilikom osvajanja novih teritorija sprovode zakone i uređuju te oblasti na osnovu prijašnjih podjela i propisa, poštujući pri tome sve one običaje koji ne škode njihovim običajima i uzimajući u obzir strukturu i kulturu stanovništva i geografski položaj.

Da nije bilo tih sličnosti, teritorija današnjeg Sandžaka ne bi bila pripojena Bosanskom sandžaku već nekim drugim sandžacima ili bi tu bila osnovana neka posebna administrativna jedinica na tom nivou. Veći dio teritorije današnjeg Sandžaka od 1463. do 1878. godine je bio u okviru Bosanskog sandžaka (od 1580. godine Ejaleta), što čini 415 godina. Ova činjenica zatvara usta svim zlonamjernim silama koje su uperile svoje ‘oružje’ u Bošnjake Sandžaka da im izbrišu ime i unište kontakt sa njihovom maticom Bosnom i Hercegovinom.

Najljepše godine svoga postojanja teritorija Sandžaka doživjela je za vrijeme vladavine Turaka Osmanlija, naročito se to može kazati za period od 15. do 18. vijeka, dok je 19. vijek pun ekonomskih i političkih problema i teških dana po stanovnike Sandžaka.

Stari turski izvori daju veliku važnost geopolitičkom položaju Sandžaka. Omer Bosnevi u svom djelu Tarihi Bosna (Historija Bosne) još 1736. godine Novi Pazar naziva ključem Bosanskog Ejaleta. A u Salnamama Bosanskog Vilajeta kaže se da je Novopazarski sandžak od velike važnosti za Osmanlijsku državu, jer ima ulogu mosta između Bosne i cijele države, a odvaja dvije neprijateljske države.

Jedinstvena administrativna cjelina

Kada je tačno osnovan Novi Pazar ne zna se sigurno, ali se smatra da ga je 1456. godine osnovao Isa-beg sin Ishak-bega, odmah poslije osvajanja Rasa (1455). Već 1461. godine primjećuje se dolazak Dubrovačkih trgovaca u Novi Pazar. Kada su Turci osvojili Ras dali su mu naziv Pazar, jer se u Ras još od 1382. godine nazivao Trgovištem zbog trgovinskog sajma koji se organizirao u njegovoj blizini. Zbog toga su Turci novoosnovani grad nazvali Jeni Pazar (Novi Pazar), a Ras Eski Pazar (Stari Trg).

Sve do balkanskih ratova 1912. – 1913., Sandžak je činio jedinstveno-administrativnu cjelinu s upravom i kulturnim sjedištem u Novom Pazaru. Mirom u Bukresu 1913. godine Crna Gora dobija teritoriju od 5,000 kvadratnih kilometara sa gradovima: Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Rožaje, Plav, Gusinje, Tuzi i dio Skadarskog jezera. Srbija dobija slijedeće gradove u Sandžaku: Novi Pazar, Sjenicu, Tutin, Prijepolje, Priboj i Novu Varoš.

Pred sami balkanski rat štampa u Srbiji, Crnoj Gori, Bugarskoj i Grčkoj svakodnevno objavljuje napise o navodno teškom stanju potčinjenih kršćana. Ona je isticala da je došao “posljednji tren obračuna između križa i polumjeseca.” Prema tome, bošnjačko stanovništvo na Balkanskom poluotoku nije moglo očekivati nikakvo oslobođenje od armija balkanskih buržoaskih država. Neizvjesna situacija uslovljavala je da ono nastavi sa iseljavanjem u Tursku. Poslije završetka balkanskih ratova nastavljen je proces iseljavanja bošnjačkog stanovništva u Tursku. Preko luke Bar u Tursku se iz crnogorskog dijela Sandžaka tokom aprila i juna 1914. godine iselilo 16.500, a iz srbijanskog dijela 40.000 stanovnika.

1hamil_momcilo1

Novi Pazar , 1941

Antifašizam

Sandžački region je bio za vrijeme Drugog svjetskog rata pod upravom Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka, koje je osnovano u Pljevljima 20. novembra 1943. Na zasjedanju u Novom Pazaru 29. marta 1945.

ZAVNO Sandžaka zaključilo je da se područje Sandžaka priključi jednim dijelom Crnoj Gori, a dijelom Srbiji, i time raspusti taj organ uprave. Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka poslužilo je svrsi rasplamsavanja narodnooslobodilačke borbe i širenja narodnooslobodilačkog pokreta, ali nije uspjelo da se afirmiše u federalnu jedinicu Nove Jugoslavije.

Odluka o podjeli Sandžaka donijeta od Predsjedništva AVNOJ-a bez konsultovanja naroda, suprotno volji dijela političkog rukovodstva ove oblasti, utjecala je da jedan dio vodećih ljudi Sandžaka ne učestvuje u njenoj primjeni. Za dio manjine radilo se o »političkoj grešci«.[1] Sreten Vukosavljević,[1] predsjednik i Mirko Ćuković, treći potpredsjednik ZAVNO Sandžaka, odbili su da prisustvuju poslijednjem zasjedanju ZAVNO Sandžaka. Oni nisu ni potpisali odluku od 29. marta 1945., već su to uradili prvi potpredsjednik Murat Ševarović i drugi potpredsjednik Dušan Ivković. (bosnjaci)

aj_10_02_06_odluke_avnoj-5

Comments are closed.